Jebote, 3:0 bez da smo se pretjerano potrudili.
Mislim neznam, ali… ne usudim se ni sanjati…
Tresem se na pomisao da na Osijek - Hajduk će možda biti zatvorene tribine, da možda najbolju sezonu u povijesti kluba, gledam na tv-u, a uživo sam gledao 0:4 ili koliko već protiv jebene Istre prije sada već dosta godina na Gradskom Vrtu… ja, I nas 500 na istoku.
duboko u sebi govorim, ma nećemo bit prvaci.. pa di.. kako.. pa jebote Dinamo, pa Rijeka.. pa neznam… pa nismo toliko jaki… neka nevjerica u ovo sve, a opet pre dugo traje, da bi bilo slučajno. Imamo šansu koje možda nismo svjesni, iako pričamo o tome, ali duboko u sebi možda još nismo ni svjesni… da smo tu negdje… da ne fali puno…
Vozim se gradom nakon utakmice, kažem curi, koju naravno to ne zanima previše, ali joj kažem, jer moram to podjeliti s nekim… jebote.. jel znaš ti šta će to bit u gradu ako mi uzmemo jebeni naslov prvaka Hrvatske ?!?!? .. odgovara ona: ...pa zašto misliš da će baš toliko biti nešto posebno… stojim na semaforu, tražim na fejsu video sekciju NK Osijeka… puštam joj onaj video sniman sa istoka na Wilsonovu trenutka kada protiv Lokomotive pada gol za izjednačenje za eventualno drugo mjesto.. za jebeno EVENTUALNO drugo... ako damo još jedan… ona euforija, onaj krik mase… rekoh, pa sad ovo pomnoži sa 100... uglavnom ...ne slušam ju više šta priča, vrtim u glavi grad kako gori, veselje, euforija, neznam… da jednom ulice grada gore zbog Osijeka, da ova prodana šuga što puca vatromete u ponoć kad nikog nema, se sakrije u mišje rupe dok grad gori zbog bijelo plavih… pa onda mogu i umrijeti…
