by Kempes:

Prihvatih se nezahvalnog zadatka pisanja kolumne o SP koje se privodi kraju. Treba pisati nešto o nečemu što je već toliko izlizano i prožvakano u zadnjih mjesec dana, ne iz moje perspektive, već iz perspektive čitatelja koji je pročitao stotine različitih članaka i čuo bezbroj komentara bilo na televiziji, bilo u društvu. No ne i ja. Grozničavo sam izbjegavao čitati bilo šta o SP, slušati komentare raznoraznih stručnjaka (i koji to jesu, i koji to nisu) znajući da će do kraja doći oni, koji osim što će znati pružiti dobre igre, će znati čvrsto stajati na zemlji. Većina stručnjaka nije promatrala iz tog kuta. Koliko god najveće reprezentacije bile podjednake kvalitetom, koliko god te reprezentacije bile «zvučna» imena, takve reprezentacije kao što su Brazil, Argentina, Italija, Njemačka, Španjolska, Engleska, Nizozemska, su se već od samog početka natjecanja mogle podijeliti u dvije skupine: one koje smatraju da je za njih osvajanje naslova svjetskog prvaka prirodno stanje stvari, baš kao što sunce svaki dan izlazi i zalazi, kao i one koje znaju da koliko god kvalitetno igrali ništa neće pasti s neba, ma koliko god se Bogu omilili. Mislim da Vama, dok ovo čitate neće biti problem razvrstati koja reprezentacija pripada u koju skupinu, a ne moram naglasiti da u ovu prvu posebno spadaju južnoameričke reprezentacije. Prognozirao sam s popriličnom preciznošću kako će se stvari odvijati na ovom SP, s time da priznajem, nisam imao pojma da Njemačka ima takav potencijal, i koliko god sam isticao da se s talijanima nikad nezna, nisam mogao pomisliti da neće proći skupinu u kojoj je Novi Zeland! Ono što se dogodilo Francuskoj, ne da sam predvidio, nego sam i od srca priželjkivao. Ne postoji stvarniji i opipljiviji primjer u kojem se u praksi dokazala stara, iskonska, lišajevima obrasla izreka: oteto – prokleto. Tako im i treba.
Ovogodišnje SP je dokazalo još neka zlatna nogometna pravila, da koliko god se činilo da veliki timovi ovise o velikim igračima, da veliki igrači još više ovise o velikim timovima i nikada ne bi bili dovoljno veliki. Lionel Messi i Cristiano Ronaldo. Koji su to idioti uopće mogli reći da Argentina i Portugal mogu doći do kraja, samo zato što oni imaju Messija i Ronalda? Bilo ih je. Niti jedna reprezentacija nije bila taoc svojih igrača kao te dvije o toj dvojici. U tom smjeru sam ranije komentirao da nema bolje prednosti za Njemačku od neigranja Ballacka, jer «klinci» koji igraju za Njemačku bi prečesto tražili tog Ballacka i u situacijama kada su npr. Ozil ili Muller trenutno bolje rješenje. Messi i Ronaldo su u Barceloni i Real Madridu (odnosno ranije u Manchester Unitedu) samo glazura, završni glanc, s njima akcije ne počinju, već završavaju. Messi i Ronaldo su u svojim klubovima opasni, zato što nisu jedini koji mogu biti opasni, u nacionalnim selekcijama su oni trebali biti sve u igri, što je nemoguće. Ipak u Argentini su iskočili igrači iz drugog plana, i umjesto da Maradona primjeti da ima dovoljno širine, on tu širinu nije nikako znao dobro iskoristiti. Većinu ostalih velikih reprezentacija je skupo koštala bahatost, od spomenutih Italije i Francuske, ne treba posebno spominjati rekordere u toj disciplini – Engleze. Englezi također moraju početi shvaćati da dobar ili vrlo dobar igrač nije ekstra klasa - samo zato što je englez. Dok to ne shvate, vječno će im se to obijati o glavu i neće biti svjetski prvaci do 2266 godine. Kod Brazila mi se osobno svidjela tendencija Dunge da one koji žele karneval u sred SP odstrani iz reprezentacije, no to nije bilo dovoljno, zapravo nije li isto jedna vrsta bahatosti postavljati totalno neiskusne trenere da osvajaju SP?
U konačnici, do finala su došle dvije reprezentacije koje sam itekako tu i očekivao, no i da nisam bilo bi mi iznimno drago. Španjolska je zaista pokazala više od svih onih koji su mogli doći u finale, Nizozemska je pokazala manje nego što se to očekuje od Nizozemske, ali svejedno ne puno manje od Španjolske. I jedna i druga reprezentacija su dale mnogo za nogomet kao sport, a nisu nikada bili svjetski prvaci. Od velikih nogometaša, velikih klupskih uspjeha, a nizozemci i mnogo za stil i atraktivnost igre. Ja ću se odlučiti za Nizozemsku, više su zaslužili jer su bili dva puta finalisti, a i zato što će ih suci manje protežirati nego Španjolsku. Uživajte u vuvuzelama večeras, posljednji put!

i još jedan osvrt, by M.K.:

ja svoja razmišljanja prije početka prvenstva mogu iščitati crno na bijelo. naime, spominjao sam već da svako prvenstvo, bilo svjetsko ili europsko, imamo svoju internu kladionicu i pogađamo kako će izgledati križaljka sve do kraja turnira. od francuske sam očekivao isto što i kempes, pa sam ih izbacio odmah u skupini. ipak, tko je mogao očekivati da će biti baš zadnji!? nekako se ta a skupina odmah u početku činila najtežom za prognozirati. očekivao sam, moram priznati, da će južna afrika kao domaćin proći u drugi krug, jer to je do sada uspijevalo svim domaćinima. ali odmah se u prvoj utakmici protiv meksika vidjelo da nemaju kvalitetu za nešto više. kako sam uspješno predvidio katastrofu francuza, tako sam doživio i najveći fail na ovom svjetskom. naime, prognozirao sam da će urugvaj završiti natjecanje kao posljednji u skupini. njihova najveća prednost je to što su na prvenstvo došli potiho, bez izraženih ambicija, išli su tekmu po tekmu i igrali u sustavu za koji smatram da je budućnost nogometa. već sam pričao o tih 4 - 3 - 3 koji su ujedno i 4 - 5 - 1 i iskreno se nadam da će osijek sljedeće sezone igrati tako. ako malo proanalizirate, vidjet ćete da su sve četiri ekipe u završnici igrali tako većinu vremena. ti krilni napadači su postali najvažnije karike svake ekipe. prvi je to na neki svoj način uveo mourinho kada je od etooa i pandeva napravio fantastične bekove u nekoj najdefanzivnijoj varijanti. argentini sam predvidio ispadanje u polufinalu iako sam ih do tamo doveo isključivo zbog najboljeg napada svih vremena. nikad na okupu u jednoj ekipi nije bilo tako fantastičnih igrača. ne zaboravimo ni činjenicu da među šestoricom nije bilo mjesta ni za jednog lisnarda lopesa. to je samo manji dio maradoninog problema. ti rodjaci, šogori, prijatelji, zetovi. njegovi bubali... veći problem je što je on jedan obični drogaš i neznalica i predvidio sam odmah na startu da će ispasti od prve jače ekipe na koju nalete. ali eto mislio sam da će to biti španjolska u polufinalu. takav meni osobno degutantan odnos sa igračima nije imao čak ni ćiro blažević. cirkusiranje sa bradom, odijelom, krunicom i satovima na obje ruke moglo je svoj kraj doživjeti samo na bolan način... englezi su najneugodnije iznenađenje prvenstva. iskreno očekivao sam puno, očekivao sam polufinale. jer vjerovao sam da će ovo prvenstvo dobijati i gubiti treneri, a ne igrači. a capello je bez obzira na sve jedan od najvećih. uostalom, rezultati stoje iza njega. ali ta bahatost koju je kempes spominjao je očito bila jača od svega. evo im sad najbolje grupe od beatlesa, skoro su i iz nje ispali. dolazimo do nijemaca koje sam otpisao vrlo rano, a na kraju navijao za njih. onaj govnojed low je složio zaista respektabilnu ekipu iz koje je izvukao maksimum maksimuma. igrali su, po meni, uvjerljivo najljepši nogomet na prvenstvu. i što više razmišljam, to mi se švajnštajger nameće kao najbolji igrač turnira. nizozemci su danas u finalu, a ja sam ih očekivao sa spakiranim koferima već nakon četvrtfinala i sudara sa brazilom. poštujem njihov nogometni šarm, ali ne dajem im previše šanse protiv španjolaca. jer oni ne igraju ozbiljan nogomet. a španjolci igraju. ne umiru u ljepoti i zato su došli tu gdje jesu. uostalom, ako malo analizirate utakmice nizozemaca, skužit ćete da su oni po putu imali užasnu slovačku, brazil koji ih je razbio u prvom poluvremenu i onda nekim čudom pobijedio sam sebe i urugvaj koji im je bio nadređen većinu utakmice iako je prije toga igrao 120 minuta protiv gane. italiju uopće ne želim komentirati, očekivao sam da će lippi izvući nešto od njih, ali očito je ta ekipa bila toliki debakl da im sto lippija ne bi pomoglo. ta nogometna dekadencija im se konačno obila od glavu. za brazilce sam smatrao da će dogurati do samog finala, dunga je složio turnirsku ekipu i brazil je po prvi put u povijesti imao jaču obranu nego napad. za njih vjerujem da ih je isključivo pritisak ubio iako imam osjećaj da je atmosfera u njihovoj repki bila dobra. španjolci su pod del bosqueom izgubili dio onog nogometnog šarma koji su imali pod aragonesom. ali nije lako ni igrati protiv ekipa koje pokušavaju više ili manje uspješno kopirati mourinhov inter. i odigrati 7 takvih utakmica na turniru. i proći do finala. po meni apsolutni favoriti danas. ekipa koja mi se po atraktivnosti dopala je zasigurno čile. s takvim bi nogometom prije 30 godina bili svjetski prvaci. sve u svemu prvenstvo osrednje, ove utakmice pri kraju turnira su malo popravile dojam užasnog otvaranja.